Napomena: uklonjeno je nekoliko tipkarskih grešaka koje sam otkrio tek u naknadnim čitanjima. U slučaju većih intervencija u tekst, one će biti transparentno naznačene na dnu teksta.
Na desetom izdanju Svjetske konferencije robotike (World Robot Conference) održane u augustu 2025. godine u Pekingu, pažnju je ukrala plesna koreografija pet humanoidnih robota LimX Oli kineske kompanije LimX Dynamics. Sinhronizovani i nad-uobičajeno fluidni pokreti električnih đuskaroša daleko su od razgibanog i uigranog tijela plesnog profesionalca koji je svoje najljepše godine ostavio ispred ogledala u vonjavim salama plesnih studija, ali će definitivno postidjeti sve nas hobiste koji nakon sati i sati salse, bachate, zumbe ili lindy hopa, i dalje na spontano praćenje ritma izgledamo kao da smo u inicijalnoj fazi šloga. Da ne govorimo o vikendaškim baunserima glavama koji uz R’n’B ritmove kao da žele, urbi et orbi, pokazati da su im vratni mišići jedini preostali funkcionalni dio tijela.
I dok bi se nad robo-koreografijom ponajprije mogli zabrinuti K-POP sastavi kojima bi ova družba androida bez po muke mogla uzeti posao, nije teško zamisliti buduće LimX Oli naraštaje – ili slične humanoidne androide – ni u tango zagrljaju. Bio bi, zapravo, iz današnje perspektive, izraz krajnje naivnosti odbaciti takvu mogućnost, odnosno takav scenarij.
Zahvaljujući rapidnom razvoju vještačke inteligencije, mehanički nešto sofisticiraniji humanoidni roboti bi u doglednoj budućnosti mogli ući u tango zagrljaj i upregnuti svoje neuralne mreže da iz svake tande uče o širokom spektru postura, varijacijama suptilne komunikacije intencija, energijama i silnicama koje upravljaju biomehanikom Dvojstva. Svaka tanda bi bila prevedena u znanje centralnog servera na Klaudu iz kojeg bi, u realnom vremenu, svi ostali humanoidni roboti datog brenda učili i kontinuirano unapređivali tehniku i tango komunikaciju. Humanoidni robot bi, stoga, bio u stanju ne samo da postigne zapanjujuću tehničku preciznost, da ovlada (svakako oskudnim) vokabularom tango plesa, nego i da čita i odgovara suptilnostima koje prosječan tanguero i prosječna tanguera nisu u stanju tako efikasno prepoznati ili razlučiti. Sve bi to humanoidni tanguero android mogao naučiti jako brzo, bez potrebe za godinama učenja, frustracije, socijalnih neugodnosti i borbe sa beznađem, bez potrebe za radionicama i privatnim časovima.
Ne bi bilo nemoguće zamisliti ni da, nerijetko kiču i vašarskom duhu skloni, tango organizatori u ne tako dalekoj budućnosti doprte prve iole sposobne androide na tango događaje, kao taksi plesače/ice ili rentabilniju varijantu para za senzacionalistički tango nastup.
Međutim, da li bi abrazo1 sa androidom i dalje bio tango? Ne bismo li u tom abrazu zapravo neumitno izgubili tango?
Nepodnošljiva banalnost komplikovanosti
Na jednoj sesiji iz teorije kompleksnosti kojoj sam prisustvovao prije nekoliko godina, predavač je prikazao dvije slike: sliku instrument-ploče iz pilotske kabine i sliku solo špageta serviranih u tanjiru. Pitanje je bilo – šta je od dvoga prikaz kompleksnosti a šta komplikovanosti? Dajte si malo vremena za razmisliti.
Zbir nepreglednih poluga, tipki, prekidača, vijaka i mjernih instrumenata iz kokpita – iako na prvi pogled može izazvati ozbiljnu hiperventilaciju i panični napad – ništa je do primjer komplikovanog sistema. Svaka komanda ima svoju jasnu funkciju i jasno definisan suodnos sa drugim komandama, i vodi unaprijed utvrđenom i preciznom ishodu – pod pretpostavkom da mehanizam nije u kvaru! Pilot(kinja) zna tačno šta da očekuje pri korištenju određene komande. Drugim riječima, rezultat korištenja određene komande je u potpunosti prediktabilan. Postoji jasna inženjerska logika, fizičke zakonitosti i utančana kauzalnost u sistemu upravljanja avionom. To nikako ne znači da je avionom jednostavno upravljati, ali dakako podrazumijeva da se uz uloženi trud instrument-pločom može u potpunosti ovladati, jasno razumjeti logika sistema, i da izvješten(a) pilot(kinja) zna tačno šta očekuje kada pritisne određenu tipku ili povuče određenu polugu.
Sa druge strane, servirane špagete primjer su kompleksnosti. Način na koji su špagete isprepletene u tanjiru, i kako su se posložile prilikom serviranja, ostaje neuhvatljiv i ne može se prevesti u jednostavan obrazac. Servirajte istu količinu kuhanih špageta – istog proizvođača, istovjetno dugo kuhane – istom hvataljkom u isti tanjir, na isti način, njihov raspored u tanjiru će svaki put biti drugačiji. Ne samo da se serviranje špageta opire prediktabilnosti, nego je i praktično nemoguće “uhvatiti” i opisati obrasce špageta u tanjiru. Dok bi se svaka funkcija pilotske instrument-ploče mogla pojasniti u vidu priručnika, pa čak i predstaviti, opisati i približiti putem telefona nekome ko ploču nije ni vidio, onaj ko bi pokušao vjerodostojno prenijeti u kojem su obliku i suodnosu špagete u tanjiru, obreo bi se u ozbiljnoj muci. Dok bi osoba sa druge strane telefona mogla relativno dobro nacrtati izgled i raspored instrument-ploče iz kokpita uz precizne instrukcije, dobro uzete i dobro prenesene mjere, te zapisati objašnjenje uz svaku od tipki, zasigurno ne bi bila u stanju reproducirati tanjir špageta, ma koliko se sagovornik trudio da opiše ono što pred sobom vidi i, još sigurnije, nikada ne bi mogla pribilježiti instrukcije o tome kako servirati identičan tanjir špageta. Ipak, složit ćemo se, da je vještinom pripreme i serviranja špageta neuporedivo lakše ovladati nego savladati komplikovanu džunglu funkcija iz kokpita.
Tango je istodobno i komplikovan i kompleksan, ali komplikovanost nije ono zbog čega u svijet tanga uđemo, zbog čega ga plešemo i zašto u tangu ostajemo. Komplikovanost u tangu je nešto što savladavamo da bismo se mogli što pripremljenije, odnosno kompetentnije, otisnuti u ekspediciju ka nesavladivoj kompleksnosti.
Tango tehnika je komplikovana. Razumijevanje sopstvenog tijela, posture, specifičnog pozicioniranja tjelesnih elemenata kako bi se postigao željeni ishod slanja ili primiranja intencije kroz konekciju sa drugom osobom je težak, mukotrpan i dugotrajan proces. Reprogramiranje tjelesnih navika zahtjeva i izgradnju “mišićne memorije”, što prolongira prevođenje naučenog u tjelesno operativno.
Čitavu stvar dodatno usložnjava postojanje mnoštva različitih sistema tehnike s obzirom da tango, na sreću, nije standardizovan ples i, stoga, ne podliježe sudu “tačnog i pogrešnog”, nego tragamo za onime što funkcioniše, prvenstveno za nas. Svaki dijalekat jezika tango tehnike ima svoje limite i vodi mogućim nesporazumima, naročito ako preko puta sebe imamo osobu koja se sa tim dijalektom nije ranije susrela ili joj se prosto taj dijelakat ne sviđa. Svaka “istina” tango tehnike u manjoj ili većoj mjeri je ograničena na svoj sistem (dijalekat) i nerijetko ima svoju, jednako primjenjivu i uspješnu, “protuistinu” u nekom drugom sistemu. Ultimativna istina o pravom, uspravnom, držanju leđa biti će vrlo brzo poljuljana kada vidite odličnog tango plesača koji je sve vrijeme plesa pogrbljen i gleda u pod, pri tome ne gubeći išta od cabeceo-poželjnosti i plesne virtuoznosti. Nepregledan je broj sličnih primjera.
Tango je, također, dinamičan i evoluira kroz susrete sa drugim plesovima, demografskim grupama, supkulturama i društvenim trendovima, što dodatno komplikuje univerzum tango tehnike. Na koncu, tijela su različita i šablonske recepture tango tehnike uglavnom trebaju revizije i prilagodbe za atipične tjelesne konstitucije; biomehanika nije univerzalna i to će brzo shvatiti svaki visoki lider, osoba sa skoliozom, ili drugim odstupanjem od (totalitarizirajuće) korporalne reference od koje instruktori polaze u svome tango nauku.
I dok je savladavanje biomehanike tanga komplikovano, njegova kompleksnost leži drugdje: u neizvjesnosti odnosa, u fluktuacijama tijela-uma, u nestalnim i katkada neuhvatljivim emocijama, u (često neugodnom) sebe-otkrivanju i sebi-otkrivanju, u svim onim procjepima u kojima prestajemo biti sigurni da li na momente živimo maksimum sebe ili prosto više ne živimo sebe, nego smo se obreli u nečemu potpuno tuđem i stranom biću našeg svakodnevnog života.
Dok je tehnika tango plesa, uz naporan rad i posvećenost, relativno savladljiva, dinamika tango plesanja/života nije formula koja se može razriješiti. Otplešite dva puta istu tandu sa istom osobom, u istom prostoru, u istoj odjeći i obući, u isto doba dana, i ne bi bilo neobično da iskustvo bude posve, pa možda i dijametralno, različito. Ili godine odlaska na isti festival, susreta sa istim ljudima, a opet svaki put je sve drugačije, počevši od nas samih (bila bi posve tragična okolnost da je drugačije).
Poput spomenutih špageta, nikada ne znamo kako će nas tango posložiti, u koju ćemo se neuhvatljivu dinamiku unutar sebe samih, unutar ronde ili unutar zajednice uhvatiti ili stropoštati. Bijes, razočarenje, strah, nostalgija, ushićenje, ljubomora, želja, požuda, melanholija, otuđenost, konfuzija i ine emocije i stanja lebde nisko u vonjavim prostorima milonge i težinom pritišću prsa onih nesviklih na pomalo napadnu kakofoniju snažnih energija. Nema demona koji ne haveruje nad rondama i njenim okrajcima. Milonga je demonima objed u restoranu sa tri Mišelinove zvjezdice. Ali kao što dim ukazuje na prisustvo vatre, tako i demoni indiciraju prisustvo života. Gdje su demoni, tu je i život. I milonga im je poput lizala za mrave. Demons don’t give a single fuck about ChatGPT.
Tango je “ljudski, odviše ljudski”
U dalekoj budućnosti, stanovnici Jedinstvene Države – većinski sazdane od stakla za potrebe transparentnosti (čitaj: nadzora) – žive u perfektno harmoničnom svijetu, kojim upravljaju matematički principi i načela razuma. Dinamika života u Jedinstvenoj Državi naučno je optimizovana uz jasan vremenski raspored aktivnosti, “Brojevi” (stanovnici Jedinstvene Države) se konformiraju sa svojim zadatim ulogama, a emocije imaju status relikta primitivne ljudske prošlosti. Snovi imaju status mentalne bolesti a slobodna volja je predmet poruge i Brojevima neshvatljivi defekt nenaučnog čovjeka. Spolni odnosi su vođeni principima naučne racionalnosti i dešavaju se isključivo uz ranije podneseni zahtjev, odnosno aplikaciju. Brojevi su zaštićeni od susreta sa divljom, primitivnom, prirodom velikim Zelenim Zidom koji ih opasava, a od incidenata promaljanja prirodnih impulsa unutar zidina čuva ih tajna policija koja vrši stalni nadzor.
Oni koji nisu prepoznali odakle svijet iz prethodnog paragrafa dolazi, mogli bi nagađati da se radi o grandioznoj viziji nekog od današnjih tech lordova iz Silicijske doline u naletima mikrodoziranja LSD-jem ili opće deluzije; ili da se možda radi o mokrim snovima tehnokrate koji vjeruje da nas od utopije dijeli samo koji paket regulativa i pregršt podataka i statističkih modela; ili da se radi o krajnjem ishodu svijeta kojeg zagovara neki progresivni pokret koji spas čovječanstva nalazi nigdje drugdje do u sveprožimajućim prohobiicijama, proceduralizaciji života i nadzoru javne i privatne riječi. (Oh nebesa, u kakvim opskurnim vremenima živimo: više puta sam se vraćao na početak prethodnog paragrafa jer tako pogrešno zvuči reći “u dalekoj budućnosti” kada ostatak paragrafa kao da opisuje svijet kojeg upravo porađamo ergonomičnim tikpovnicama naših tananih 13-inčnih laptopa i manje ergonomičnih zaslona telefona iz kojih se ne može izvaditi baterija.)
Poneko je, pak, prepoznao da opisana “budućnost” dolazi iz Zamyatinovog romana “Mi”, rodonačelničkog djela savremenog distopijskog žanra. U gore pomenutom svijetu Jedinstvene Države, glavni inženjer svemirskog broda Integral – broda koji treba da rasije vrli novi svijet svemirom – D-503 zapisuje dnevnik kroz koji nas izvještava o svojoj zbilji i sopstvenim refleksijama. Njegov uzorni, proceduralizirani i prediktivni život iz zgloba izbija susret sa I-330 koja je reminiscencija “prevaziđenog” čovjeka zabludne prošlosti: otvoreno flertuje i uživa seksualne odnose, bez ranije podnese aplikacije, odnosno bez pribavljene saglasnosti Države, prepušta se porocima i neracionalnim čulnim užicima. Na početku njihovog susreta, D-503 osjeća nelagodu i gnušanje nad primitivnom osebujnosti i neuzornim, odnosno nelegalnim, ponašanjem I-330, ali, unatoč tome, ubrzo nalazi sebe u epizodi agonične opsjednutosti i opčinjenosti sa I-330, što u dnevniku poredi sa bolešću primitivnog, prevaziđenog, čovjeka. U priči bez holivudskog sretnog kraja (kao što je slučaj sa svakim kvalitetnim književnim djelom), D-503 biva spašen od svoje kompleksnosti i reprogramiran u Broj, dok I-330 biva pogubljena. Ipak, u epizodama između upoznavanja i (nesretnog) kraja, pobunjenička organizacija Mefi u koju I-330 uvlači D-503, uspijeva djelomično porušiti Zeleni Zid i, u neuspješnoj revoluciji protiv Jedinstvene Države, barem nanovo dovesti u susret svijet Brojeva i svijet Prirode, odnosno utvrđeni svijet hladne hiper-racionalnosti sa šarenim svijetom neproceduralizirane prirode.
Možemo li zamisliti Brojeve kako plešu tango? Možemo li zamisliti D-503 kao milonguera? Hell no…! Kako bi se u svijetu pune prediktabilnosti zasnovane na naučnoj racionalnosti mogao plesati tango? Kako bi se u svijetu “emancipovanom” od emocija mogao iskusiti topli abrazo? Kako bi se u svijetu “spašenom” od neukroćenog mračnog svijeta ljudskih afekata moglo napraviti stanku i osjetiti otkucaje srca ili isprekidani dah partnera/ke na:
¡Arrésteme, sargento,
y póngame cadenas!…
¡Si soy un delincuente,
que me perdone Dios!
Yo he sido un criollo gueno,
me llamo Alberto Arenas.
¡Señor… me traicionaban,
y los maté a los dos!
Mi china fue malvada,
mi amigo era un sotreta;
cuando me fui a otro pago
me basureó la infiel.
Las pruebas de la infamia
las traigo en la maleta:
¡las trenzas de mi china
y el corazón de él!
Zašto bi svijet srećne sterilnosti i apsolutnog reda uopće trebao tango? Sa kojom bi to unutarnjom potrebom razgovarao bandoneon Dominga Federica? Sa kojim Odsustvom? Možda sa onom napuklinom koja se na čas otvorila u D-503 i uvela ga u epizodu agonije animalnog života, prije nego će se brže-bolje hitnuti natrag u sigurni abrazo Benefaktora2.
Da li možemo, stoga, zamisliti da tango evocira nešto “odviše ljudsko” u mehaniziranim bićima hladne racionalnosti, uzurpira lagodu prediktabilnosti i gurne Brojeve sadašnjosti i budućnosti u nekomforni abrazo ljudske kompleksnosti? O, da! I vjerovatno smo mnogi od nas koji plešemo tango, svjedoci tom momentu prenutosti iz otuđenog rutinskog u složeno ljudsko.
Zamyatinovi Brojevi su krajnji izraz koncepta čovjeka kakvog gajimo stoljećima: nikako stranputica na koju bismo mogli zalutati, nego autostrada kojom jurcamo u uzvišeno sutra. Stoljećima uzdižemo racionalni um na pijedestal ljudskosti, gledamo ga kao krajnji i najuzvišeniji izraz onoga što je u čovjeku posebno, specijalno, i što nas čuva da ne kliznemo u opasnu ideju poređenja sa ostalim živim svijetom. Mišljenje je bedem koji nas čuva da se ne pomiješamo sa “nižim” svijetom životinja (kao Zeleni Zid), osobina čovjeka koja nas čini superiornim – pa samim time, odvojenom perverznom logikom, daje i pravo da gospodarimo – nad “nemislećim” životom. Od Dekartovog “cogito ergo sum” – kojeg je, između ostalog, empirijski “dokazivao” seciranjem živih životinja, čiji su mu agonični krici i trzaji poslužili da demonstrira kako životinje nisu svjesna i misleća bića nego puki animalni automati sa mehaničkim funkcijama (bête-machine) – do modernog zajapurenog scijentizma – koji haba servere društvenih mreža da bi se snebivao nad nenaučnim tweetovima, upozorio nas na skandaloznu činjenicu da ljudi u kafani razgovaraju o tekućim pitanjima bez adekvatnog uporišta u naučnim referencama, pa u konačnici i pozivao na cenzuru i kenselovanje prijeteće slobode govora nenaučnih ljudi – živimo evoluciju reduciranja čovjeka na funkciju racionalne, egzaktne, misli.
U tom se “razvoju”, ne samo da se opravdavala nemilosrdna ekploatacija ne-ljudskog živog svijeta i, općenito prirode, idejom da nas naš um čini superiornim centrom univerzuma, nego je isti argument korišten za nemilosrdnu kolonijalnu ekspanziju, rasnu i rodnu segregaciju, pri čemu je narativ o Drugima kao ljudima sa manje “Cogita” nekada išao i tako daleko da se naučno “dokazivalo” da određene grupe ljudi nisu biološki predisponirane da budu jednako misleće kao druge. Ti Drugi su se nerijetko odavali primitivnim “animalnim” rabotama poput rituala, neproceduralizirane senzualnosti, nekanonizirane muzike i neukroćenog plesa. Ti Drugi su “savili koljena” i ušli u topli ne-bračni zagrljaj (često homoerotični) nečega što će izrasti u tango, nešto čijeg će se animalizma ispočetka gnušati “Cogito” i argentinske i evropske plave krvi i obrazovane sitne buržoazije, da bi koju deceniju poslije u njemu i sami otkrivali prostranstva i dubine izleta, bijega ili izgnanstva u ljudsko3. Ali, vratimo se iz rastuće digresije ovog paragrafa.
Pravac društvene evolucije koji je trasirao Dekart u 17. stoljeću – pospješen slijedom industrijskih revolucija koje su od 18. stoljeća na ovamo odgojile čovjeka u pragmatični, izvršiteljski, matematizirani i stalno-optimizirajući automat prema liku i naličju mašine – danas je došao do svog radikalnijeg izraza u kojem je čovjek nerijetko sveden na dimenziju svoje funkcionalne inteligencije. Lišen svoje kulturne, psihološke, spiritualne i relacijske kompleksnosti, idealan čovjek današnjice je samo-menadžirani čovjek-preduzeće koji je uvijek spreman da isporuči i prebaci kejpiajeve (eng. KPIs – key performance indicators; ključni pokazatelji uspješnosti) u svom polju komplikovane ekspertize vođene načelima produktivnosti i zasnovane na naučnim dokazima; čovjek koji svoje vrijeme optimizira i svodi na aktivnosti koje donose rezultate; čovjek čiji profesionalni i privatni uspjesi se mjere putem komplikovanih analitika koje trebaju potaknuti rast kroz (samo)evaluaciju i redovno postavljanje specifičnih, mjerljivih, ostvarivih, (proizvodno) relevantnih i vremenski jasnih ciljeva.
Da bi upravljao svojim životom, ovaj čovjek u svojoj tranziciji ka Broju, mora da se obrazuje u finansijskoj pismenosti i upravljanju kućnim budžetom, odlazi na kurseve efektivne komunikacije i međuljudskih odnosa, pohađa programe izgradnje sopstvenog brenda, usvaja vještine pregovaranja i ine vještine iza kojih stoji neki naučni ili, uglavnom, kvazi-naučni metod, ali ujedno mora i da prema vanjskom svijetu ne komunicira i ne pokazuje osobine i interese koji bi se mogli protumačiti kao odviše ljudski (u nekim zanimanjima nije neobično kriti hobije, poput muzike, kako bi se izbjegla percepcija “neozbiljnosti”, “nepouzdanosti” i “neracionalnosti”; u skorijim godinama mogli su se vidjeti medijski napisi koji denuciraju nečiju stručnost na bazi hobija, npr. kroz dovođenje u pitanje finansijske ekspertize na bazi učešća u bendu popularne muzike). Čovjek mora biti perfektno baždarena i nepokolebljiva mašinerija Razuma u stanju da optimizira proizvodnju, prodaju i profit, na bazi podataka i metrika. Kome, pobogu, trebaju samozatajni pjesnici, ezoterični gurui ili saksofonisti slobodnog džeza? Kome treba yoga koja ne obećava gubitak kilograma i mjerljivo unapređenje fleksibilnosti tijela? Da bismo meditirali, prvo se moramo uvjeriti da postoje članci u relevantnim naučnim časopisima koji nam eksperimentalnom metodom ili longitudinalnim mjerenjima dokazuju učinkovitost meditacije na smanjenje anksioznosti i stresa.
A onda se počela događati AI4 revolucija. Slika i ideal čovjeka koje smo gradili stoljećima, kolosalno se raspada pred našim očima. Funkcionalna inteligencija, na koju smo stavili sav ulog, više nije naša distinktivna vrlina i komparativna prednost. Mašina je bolja od nas u računu, analitici, u pisanju tupavih 1-pejdžera za koje smo morali ići na 24+ sata obuke iz efektivnog pisanja, u pripremi još tupavijih postova LinkedIn influensera, u brzini prevođenja, u sažimanju mase dokumenata (za koje bi nama trebali mjeseci posla), itd. I dok joj još uvijek nedostaje kreativnosti u analitičkim poslovima, vjerovatno je pitanje koje godine kada to više neće biti slučaj. Mi smo, sa druge strane, u ovoj dijalektici stvari svedeni na pisače promptova (za koje, opet, moramo ići na kurseve da bi nas se shvatilo ozbiljno) i davače inputa; u potonjem, na hranjenje Inteligencije našim neurotičnim kreativnostima. Najednom smo se morali uživjeti u ulogu resursa Inteligenciji koja, da stvar bude komična, prebiva u neživom svijetu i, u tom smislu, uporedivija je sa kamenom nego sa mačkom.
Ne samo da se dobar dio populacije obreo u mračnom razmišljanju o budućnosti svoje karijere i strahu za svoju egzistenciju – jer je jasno da neljudska inteligencija već sada čini ljudsku suvišnom u mnogim rutinskim intelektualnim poslovima, ali i da neljudska miriše bolje pohlepi krupnog kapitala – nego smo se našli i u kolektivnoj identitarnoj krizi, propitujući našu vrijednost u društvu. Nije lagodno čitati šok kardiologa koji je nakon godina i godina uloženih u obrazovanje, specijalizacije i rad otkrio da inteligentna mašina bolje čita RTG snimak od njega. Nije lako prihvatiti da su godine mukotrpnog rada na izvještavanju naše funkcionalne inteligencije sada pomnožene sa nulom. Ali i na civilizacijskom planu, postavlja se pitanje “Šta sada?”, kada je komplikovana mašinska inteligencija preuzela ulogu koju smo sebi namijenili i koju smo tako predano i dogmatično gradili stoljećima? U koju smo se toliko uživjeli da smo povjerovali da je ona naše Biće.
Možda je ovo momenat otrježnjenja, prilika da se vratimo sopstvenoj kompleksnosti? Da nanovo otkrijemo i reafirmiramo da je čovjek više od svoje funkcionalne inteligencije? Da revaloriziramo Iskustvo Života, izraze naših potreba koje nemaju pragmatičnu vrijednost, da se bespredmetno utopimo u čulno i ne-čulno, da se vratimo relacijskom – odnosima u kojima postajemo nešto više od pukog zbira individua, da otkrijemo čari nemjerljivog i ne-racionalnog? Da odemo na planinu i izustimo glasno AAAAAA i slušamo eho Aa-Aa-a-.-, da sviramo u parku, prizivamo duhove uz duguljaste svijeće koje se više nemaju gdje kupiti, da bacamo kamen sa ramena, da pričamo priče. Da svome razigranom biću budemo igralište; jer ne smijemo zaboraviti, čovjek je, između ostalog, i homo ludens. Da uđemo u zatvoreni zagrljaj prisne – i prijeteće – nijeme komunikacije, međusobno se osluškujemo i ko-kreiramo nereplikabilno i nerafinirano iskustvo proživljavanja ritma i melodije koja nam je odaslata stoljeće ranije i koja se upisala u i u koju su se upisali svi oni koji su na istu temu odživjeli svoj neponovljivi abrazo. Da plešemo tango.
Ne sanjaju!
U Dickovom romanu “Sanjaju li androidi električne ovce?”, (stvarne) životinje su raritet. Na rubu izumiranja uslijed svjetskog rata koji je ostavio atmosferu radioaktivnom, njihovo posjedovanje je rezervisano za one bogatije, dok siromašnoj većini preostaju samo sofisticirane, visoko-realistične, robotske imitacije životinja. Rick Deckard, protagonista romana, lovac na glave, prihvata zadatak eliminacije šest odmetnutih Nexus-6 androida nadajući se da će mu ova misija – i ovo smatram najuznemirujućom idejom romana – donijeti dovoljno novca da svojoj supruzi Iran, koja se bori sa teškom depresijom, kupi (stvarnu) životinju koja bi zamijenila njihovu električnu ovcu.
Ko pamti eru tamagotchija, zna koliko se brige može uložiti u održavanje pseudo-ljubimca i koliko se povezanosti i prisnosti može razviti sa gedžetom koji uz svega nekoliko prostih funkcija stimulira našu potrebu da volimo i skrbimo o drugom. Sa današnjim tehnološkim dostignućima, robo-psići mogu predstavljati daleko sofisticiraniju verziju tamagotchija, simulirati potrebu i odnos mnogo vjerodostojnije i navabiti nas u zamku iluzije perfektnog odnosa – u kojem je objekat naše ljubavi i pažnje dizajniran tako da nas “oslobodi” svih neugodnih aspekata odnosa, kao što su glodanje namještaja, mokrenje u saksiju, potreba za šetnjom kada je vani kijamet ili traumatični odlasci kod veterinara. Ili traumatične smrti: dok će se inženjeri, bez sumnje, pobrinuti da robo-psić fizički ne traje predugo, kako vaš potrošački potencijal ne bi ostao nedovoljno iskorišten, biti će dovoljno mudri da omoguće da digitalnu “dušu” (historiju, stečene “navike”, zajedničke momente, itd.) svog ljubimca možete učitati u novo robo-tijelo i time uživati u sigurnosti vječnih reinkarnacija. Kako ne voljeti nešto što vas čuva svake neugodnosti, što vam ulijeva sigurnost i nad čime imate punu kontrolu – šta bi tu bilo za ne poželjeti, za ne voljeti? Vaš prevaziđeni, primitivni, nekibernetički, ljubimac od krvi i mesa može oboljeti, kradući vam dragocijeno poslije-radno vrijeme rezervisano za odmor ili vas držati budnim do u sitne sate. Može se popiškiti na posteljinu ili u novu patiku koju ste tek kupili. I na koncu će umrijeti, možda vas čak dovesti i u situaciju da morate odlučiti da li da ga uspavate ili pustite da se muči u agoniji zalaska života. Ne znamo da li će se poslije smrti reinkarnirati, ali sa sigurnošću znamo da u tom slučaju ne biste imali ni najmanju kontrolu nad procesom.
Koliko varljiv, opijajući i samoobmanjući odnos sa digitalnim avatarima može biti govore i rastući izvještaji o nesretnim dušama koje u alatima vještačke inteligencije nalaze sagovornike, prijatelje i platonske ljubavnike. Nešto čemu će se konačno povjeriti ili istresti oslobođeno od neugodnosti komunikacije u kompleksnim međuljudskim odnosima; vještačka inteligencija vas neće izbjegavati za sljedeći susret, skrolati po društvenim mrežama dok se jadate ili vas stalno prekidati da bi pričala o sebi. Kako ne voljeti nešto što vas čuva svake neugodnosti, što vam ulijeva sigurnost i nad čime imate punu kontrolu? (Naravno, ne treba ispustiti iz vida da mnogi na digitalne lažnjake pristaju tek iz puke nužde – u svijetu u kojem psihoterapija nije baš najpriuštivija usluga, Iran naše stvarnosti će se obratiti električnoj terapeutkinji, unoseći beskrajne promptove u bezdušnu konzolu, u nadi da će se barem to Bezdušno pobrinuti o njenoj duši.)
Međutim, dok bi android možda mogao zadovoljiti sve naše potrebe, nikada ne bismo mogli doživjeti zadovoljenje njegovih potreba. Android ne mari za nas, ne žudi za nama, neće biti ushićen što nas vidi i neće čeznuti za nama kada smo odsutni. Kako je još Adam Smith primijetio u svojoj Teoriji moralnih osjećaja, čovjek ima potrebu ne samo da voli, nego i da bude voljiv, odnosno – kada dalje izvedemo ovu misao – da može pridobiti (zaslužiti?) tuđu ljubav, interes, poštovanje i brigu. Našu inherentnu potrebu da budemo objekat tuđe pažnje, požude, ushićenosti, sreće, itd., nikada ne može istinski zadovoljiti android. Robo-tanguero/a ne može niti doživjeti niti sanja o tangazmu sa nama. Za to bismo preko puta morali imati biće koje ima Svijest.
A dijalektika međusobnih afirmacija prožeta je beskonačnim kompleksnostima. Nabijenim emocijama, nerazriješenim ličnim kompleksima, različitim i često neusklađenim namjerama, afektima i fluktuacijama uma-tijela, stalnom transformacijom odnosa i konstantnom individualnom evolucijom svakoga od nas. Sve to arenu u kojoj se uzajamnosti kultivišu, čini često neugodnom i teško podnošljivom. Jer potreba da nas neko prepozna ima i svoju implicitnu suprotnost – scenarij u kome nismo prepoznati; da nas neko žudi, svoju suprotnost ima u indiferentnosti ili čak odbojnosti koju ta osoba može gajiti prema nama. Ali je još teže podnošljivo to da zapravo nikada ne možemo uživati zagarantovanu izvjesnost i stabilnost odnosa.
Moramo prihvatiti da je do jučer ugodna osoba danas hladna, neprijatna ili nezainteresovana. Da li nas to može povrijediti – može! Da li bi šablonizirani, sigurni svijet, očišćen od svega što ne ide nama u prilog bio umilniji našem egu i manje uzurpirajući za naše emocije? Vjerovatno bi. Ali ne samo da upravo zahvljujući haosu kompleksnosti možemo istinski uživati u povremenim iskrama harmonije uzajamnosti, nego bi, u suprotnom, tango bio nemoguć. Skoro sva poetika tanga je o onome što se desi kada naša potreba da nas Drugi/a voli, uvažava, ili žudi, bude iznevjerena (ne nužno u ljubavnom smislu).
Stoga trebamo (re)afirmirati i njegovati Ljudsko u punoj kompleksnosti. Ne smijemo pokušavati rastjerivati demone u lakomislenoj zaigranosti da bismo bolje od života dobili kao Brojevi. Trebamo kultivisati i iznova otkrivati sve one rukavce života u kojima možemo ostvariti puni ljudski potencijal Bića. Dozvoliti sebi da sanjamo i iskusimo tangazam, makar to značilo da ćemo na kraju biti tragični I-330 u svijetu Brojeva.
Ne odbijemo li lakomisleno vjerovati u hiper-racionalni i proceduralizirani život kao u “bolje sutra”, budućim naraštajima ćemo ostaviti svijet u kojem je tango nemoguć. Svijet lišen kompleksnosti, svijet u kojem je Čovjek nemoguć. Vještačka inteligencija nam, stoga, prije daje jednu vrstu benčmarka: ukoliko u njoj vidimo lice i naličje sebe, moguće je onda da u sebi nismo otkrili čovjeka.
Na koncu, treba primijetiti da tango nije jedini takav rukavac. Široka su prostranstva u kojima se “anahroni”, kompleksni, čovjek može nanovo otkriti i (re)afirmirati. Međutim, malo koja ljudska aktivnost može obujmiti različite aspekte te kompleksnosti u jedinstven izraz kako to može tango: integraciju uma i tijela, meditativnu introspekciju, interpersonalnu neverbalnu i nekonceptualnu komunikaciju, uronjenost u estetsko (muziku), transgeneracijsku dijalektiku, ritualno (ronda) i širu dinamiku socijalizacije (tango zajednica). Drugim riječima, nisu mi poznate druge aktivnosti koje intrapersonalno, interpersonalno (abrazo), estetsko i kolektivno (ritualno) iskustvo čine integralnim doživljajem i izrazom (tanda), a da ne pripadaju domenu spiritualnosti ili religije (tango je, u tom smislu, mandaličan, o čemu ću pisati u drugom tekstu). Stoga je tango među važnim i potentnim bastionima ljudskosti u vremenima kada je Ljudsko u svom defanzivnom momentumu.
Preuzimanje teksta na druge web stranice bez ranije saglasnosti autora nije dozvoljeno. Dijelovi teksta se mogu citirati uz navođenje izvora, odnosno uz jasno atribuiranje sadržaja blogu El Zaum.
Fusnote
- Zagrljaj, na španskom jeziku. Koristi se kao dio globalnog tango žargona da bi označio tango zagrljaj. ↩︎
- Autoritarni vođa (diktator) Jedinstvene Države. ↩︎
- Predlažem pogledati 6. poglavlje (Mano a mano) u knjizi “And the Roots of Rhythm Remain: A Journey Thorugh Global Music” koju potpisuje legendarni muzički producent Joe Boyd. ↩︎
- Artificial Intelligence – vještačka inteligencija ↩︎
el ZAUM 
Leave a comment